U osteopatskoj terapiji primjenjuju se mnoge tehnike koje se, u širem smislu, dijele na: senzorijalne, funkcionalne, miofascijalne i strukturalne. Ipak, mnoge tehnike u praktičnoj primjeni osteopatije su kombinacija gore navedenih a neke su se čak i razvile u svoje jedinstvene sustave. Osteopati se često specijaliziraju za primjenu pojedinih tehnika. Rad s djecom je vještina za sebe i zahtjeva poseban pristup i dodatno obrazovanje. Svaki osteopat, bez obzira za što se specijalizirao, treba poštivati osteopatske principe i načela. Osnovna načela i principi osteopatije:

• Svi dijelovi tijela su funkcionalno povezani i utječu jedan na drugog. Fascije povezuju cijelo tijelo.
• Potrebno je uspostaviti dobru cirkulaciju (vensku, arterijsku, likvor, limfu) što dovodi do bolje prokrvljenosti, bolje prehrane stanica, odvoda otpadnih tvari iz stanica, bolje kvalitete tkiva i podrške liječenju.
• Struktura vlada funkcijom i obrnuto – samo zdrava struktura ispunjava sve funkcije za koje je namijenjena i obrnuto. Tretman strukture (kostiju, živaca, krvnih žila, organa, …) oslobađa funkcije (cirkulacija krvi, kretanje, san, …)  koje su uvjetovane tim strukturama.
• Autoregulacija i homeostaza – tijelo ima mogućnost samoliječenja i samouspostave zdravlja. U tijelu postoji autohtoni mehanizam zdravlja koji ne obolijeva, ali njegovo djelovanje može biti umanjeno zbog postojećih blokada. Ovaj mehanizam kroz biodinamičku silu deblokira ograničenja i tako omogućuje tijelu da se liječi. Autoregulacija postoji i kod životinja, a očituje se u tome da kada je životinja bolesna, ona legne i čeka da ozdravi. U osteopatiji je ovaj mehanizam poznat i kao breath of life – dah života.
• Osteopatski pristup je globalan, traži uzrok problema, a ne tretira samo lokalne simptome.
• Osoba se tretira holistički: na fizičkom, emocionalnom, psihičkom i spiritualnom nivou.
• Naglasak je na zdravlju, umjesto na bolesti. Osteopatijom se ne tretira bolest, već osoba i svakome se pristupa na individualan način.
• Palpacija je najvažniji dio osteopatske dijagnostike. U osteopatiji postoji termin dijalog s tkivom, čiji su dijelovi: slušanje, prisutnost, neutralnost i šire gledanje.
• Osteopat ne liječi osobu, on je fulkrum – točka ravnoteže. Liječenje pacijenta vrši njegov vlastiti unutarnji mehanizam zdravlja oslanjajući se na tu točku.
• Osteopat omogućuje biodinamičkoj sili osobe da sama liječi tijelo.
• Svaka osoba ima osobni vitalni potencijal.

Kad slijedimo principe, dođemo do Prirode. Ona je uvijek spremna da se sama o sebi brine, da se sama nahrani i zaštiti. — Autobiografija A. T. Still-a Kako djeluje osteopatija? Osteopatija djeluje na poboljšanje funkcija tijela, kao i svih njegovih dijelova i sustava. Zasniva se na filozofiji da tijelo ima prirodnu sposobnost samoregulacije i samoozdravljenja. Za ovaj proces je ključna nesmetana cirkulacija tjelesnih tekućina, što uljučuje krv, limfu, sinovijalnu tekućinu, probavu, likvor ali i sve ostale unutarnje i izvanstanične tekućine. Tjelesne tekućine sadrže hormone, enzime i njihove sekrete, imunološke i antiupalne faktore, nutricionističke elemente i kisik. Blokade koje ometaju cirkulaciju svih tekućina u tijelu, pokret i tjelesne funkcije zovemo osteopatske lezije i upravo su one fokus osteopatske procjene i tretmana. Osteopatske lezije su funkcionalne, a mogu biti fiziološke ili nefiziološke. Važno je znati da se one razlikuju od medicinskih patoloških lezija. Blokade mogu uključivati i emocionalne obrasce koje je tijelo prihvatilo, a koje su često reakcije na stresne događaje iz prošlosti ili sadašnjosti. Njih nerijetko prate i razni usvojeni pokreti tijela koje osoba ponavlja u određenim situacijama. Promjena u strukturi dovodi do ometanja funkcija u organima i tkivima i obrnuto. Vremenom tijelo postupno gubi mogućnost efikasnog samoreguliranja i samoozdravljenja, što može biti zbog procesa starenja, traume, nesreće, bolesti, ožiljka nakon kirurške operacije, poroda, ponavljajuće aktivnosti ili kumulativnih efekata mentalnih, emocionalnih i fizičkih stresova. U većini slučajeva, osoba ima kombinaciju gore navedenih iskustava. Simptomi se mogu manifestirati lokalno u tijelu ili, što je češći slučaj, isti se iskuse daleko od samog uzroka. Zbog toga osteopat pregledava i tretira cijelo tijelo. Većinom se u tijelu mogu pronaći mnoge kompenzacije akumulirane tijekom života. Kada tijelo više ne može primiti nove promjene, često se ‘slama’ zbog nečeg, naizgled, sasvim beznačajnog. Budući je osteopatska praksa u Hrvatskoj mlada, događa se da osoba dođe kod osteopata s velikim stupnjem kompenzacija u tijelu i tek onda kada više ne zna kome bi se obratila za pomoć. Ukoliko je patologija isključena, dobro bi bilo posumnjati da je možebitni uzrok problema funkcionalni poremećaj u tijelu. Ukoliko se ne sanira, mogao bi se vremenom razviti u neku patologiju. Osteopatija se temelji na savršenstvu stvaralaštva prirode. Kad su svi dijelovi ljudskog tijela u ravnoteži, imamo zdravlje. Kad nisu, posljedica je bolest. — Osteopathy Research and Practice Povijest osteopatije Osnivač osteopatije je dr. Andrew Taylor Still (1828.-1917.) koji je 1874. utemeljio osteopatiju kao novu znanstvenu disciplinu. Vjerovao je da se sve što je potrebno za održavanje života već nalazi u ljudskom tijelu i tražio je načine koji pomažu tijelu da samo sebe liječi. Na njega su imali utjecaj zakoni prirode, metode liječenja američkih indijanaca, stare vještine namještanja kostiju i, vjeruje se, orijentalna filozofija. Smatrao je da je slobodan protok tekućina i elemenata koje one sadrže ključan za proces samoregulacije i samoozdravljenja tijela. Primjena Still-ovih načela i metodologije bila je uspješna u tretiranju ne samo muskuloskeletnih problema, već i bolesti tog doba kao što su tuberkuloza, upala pluća i tifusna groznica, koje su se u to vrijeme epidemijske širile i imale za posljedicu visoku stopu smrtnosti. Umjesto da se fokusira na bolest, kako je bilo uobičajeno, dr. Still se usredotočio na sve što može pomoći zdravlju. Vjerovao je u božanski dio u svakom čovjeku i gledao je ljudsko tijelo kao holističko biće koje ima mogućnost samoozdravljenja. Neumorno je radio na istraživanju uzroka bolesti i međusobne povezanosti  tjelesnih sustava i njihove psihološke i emocionalne dimenzije. Uspostavio je novu metodologiju liječenja putem namještanja kostiju i organa i time postavio temelje manipulativnoj medicini. Danas nam je to poznato kao  osteoartikularno namještanje i visceralna normalizacija. Učio je svoje studente da bilo koje anatomsko odstupanje može dovesti do bolesti (ili bolest može dovesti do anatomskog odstupanja) i da se odstupanja mogu ispraviti manualnim osteopatskim tehnikama. Njegov pristup se temeljio na holističkom gledanju i tretiranju cijele osobe, poštivanju fizičkog, psihičkog, emocionalnog i spiritualnog jedinstva osobe, povezanosti čovjeka s okolinom i svemirom, te  povezanosti uma, materije i gibanja unutar svih živih bića. U svom poučavanju isticao je da napetost, šok, te fizičke i psihičke traume, mogu uzrokovati promjene u cirkulaciji i djelovanju živčanog sustava i tako izazvati bolest. Neki njegovi studenti razvili su manualne sustave kao što su kranijalna osteopatija i otpuštanje fascija. Iako je skepticizam prema novim idejama bio sastavni dio dr. Still-ovog razdoblja, on je bio svjestan potrebe očuvanja čiste osteopatije i osteopatije kao znanosti. Brojna istraživanja su mu omogućila da dokaže učinkovitost ovog modela medicine. 1892. osnovao je prvu školu osteopatije koju je nazvao American School of Osteopathy u Kirksville-u. Ova se škola danas zove Kirksville College of Osteopathic Medicine. William Garner Sutherland bio je Still-ov student koji je postavio temelje kranijalne terapije. Utvrdio je postojanje ritmičkih pokreta u kostima i glavi i stvorio koncept primarnog respiratornog mehanizma – PRM. John Martin Littlejohn, D.O., Still-ov student, zalagao se za uključivanje šireg medicinskog znanja unutar osteopatije i osnovao je Chicago School of Osteopathy. Po povratku u  Englesku,  1911. je osnovao  The British School of Osteopathy. To je prva osteopatska škola u Europi i aktivna je i dan danas. Osteopatija je prije nekoliko godina službeno priznata u Engleskoj. Još jedna zasluga ovog poznatog osteopata je i razvitak G.O.T.-a (Generalnog osteopatskog tretmana – General Osteopathic Treatment). Američki Kongress je 1929. izglasao zakon po kojem američki osteopati imaju isti status kao MD (medical doctor). Osteopatska učilišta unutar SAD-a prihvatila su pravni sustav visokih škola i  licenciranje. Time je američka osteopatska profesija prihvatila medicinski model edukacije koji je obuhvaćao sve konvencionalne metode medicinskih dijagnoza i terapija uključujući farmaciju,  a sve je manje radila manualni dio osteopatske medicine. Tako danas u Americi samo nekih 10% osteopata prakticira manualnu osteopatiju, a još manje njih prakticira kranijalnu osteopatiju koju je razvio William Garner Sutherland. Ostatak svijeta, uključujući Europu, Aziju, Kanadu i zemlje južne polutke, nije prihvatio medicinski model osteopatije. Umjesto toga, njihov kurikulum se primarno fokusira na tradicionalnu manualnu osteopatsku terapiju. Viola Frymann, studentica W.G. Sutherlanda, danas je najveći živući autoritet u području dječje osteopatije. Zajedno s osteopatima, Thomas Schooley-em i Harold Magoun-om, zaslužna je za dolazak kranijalne terapije u Europu. U Francuskoj je, šezdesetih godina prošlog stoljeća, predavala osteopatiju fizioterapeutima, liječnicima, zubarima i sličnim profesijama. Viola je u svom radu bila vođena činjenicom da jako malo osteopata u Americi prakticira osteopatiju kakvu je bio zamislio dr. Still, a još ih manje prakticira kranijalnu osteopatiju. To je bio veliki poticaj za širenje osteopatije na europskom području jer je postojala opasnost da se ta znanja izgube kroz nekoliko idućih generacija. Zahvaljujući dr. Violi Frymann i njezinim kolegama, spašen je manualni dio osteopatije, pogotovo njenog kranijalnog dijela. Nakon toga su pojedini francuski osteopati osnovali škole osteopatije u Kanadi. Prva takva škola je “College d’etude Osteopathique de Montreal” koju je 1982. osnovao francuski osteopat, Philippe Druelle D.O.  Mnogi poznati osteopati bili su ili jesu predavači u ovoj školi. Druelle je bio učitelj Velde Lulić, D.O., koja danas predaje u Hrvatskoj, Švicarskoj, Njemačkoj i Kanadi i zaslužna je za dolazak osteopatije u Hrvatsku, gdje se aktivno zalaže za priznanje osteopatije. Fred Mitchell Sr razvio je koncept Mišične energija – Muscle Energy Technique MET, koji danas predaje njegov sin Fred Mitchell Jr. Lawrence H. Jones razvio je Strain Counterstrain. Jean-Pierre Barral, D.O., je diplomata osteopatije, član Registre des Ostéopathes de France i fizioterapeut. On je utemeljio i dalje razvija manualnu terapiju koju naziva Visceralna manipulacija (VM). Kroz svoj klinički rad s tisućama pacijenata, stvorio je ovaj model temeljen na specifičnoj fascijalnoj mobilizaciji organa. Na temelju svog kontinuiranog istraživanja i kliničkog rada, Jean-Pierre Barral razvio je dodatne discipline manualne terapije – Visceral Vascular Manipulation, Neural Manipulation i New Manual Articular Approach – u suradnji s Alainom Croibierom, DO., a u zadnje vrijeme i Manual Approach To The Brain. ‘Čak i nakon više od 40 godina istraživanja i rada s pacijentima, kao i edukacije desetaka tisuća terapeuta diljem svijeta, “znamo tako malo; samo tkiva znaju.” Možemo misliti da kao terapeuti znamo što učiniti kako bismo pomogli pacijentu, ali tek kada stavimo ruke na osobu, tkiva nam tada pokažu što je potrebno napraviti.’  — J.P. Barral James Jealous, D.O., je poput svog oca, pružao zdravstvene usluge u ruralnim područjima. Njegovo zanimanje za svijet prirode počelo je kao dijete i proželo je njegovo sedamdesetdvogodišnje putovanje u prirodne zakone. Bio je utemeljitelj i voditelj The Biodynamics of Osteopathy, poslijediplomskog studija znanosti koja je temelj osteopatije. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja. ‘Integritet zahtijeva da govorimo nerazrijeđenu istinu. Uvijek smo savršeni početnici, nadahnuti, zadivljeni, uplašeni i samotragajući.’  — James Jealous D.O.