Palpacija i listening – „slušanje tijela“

Palpacija je jedna od temeljnih manualnih vještina osteopata.

Putem dodira osteopat procjenjuje anatomske odnose, osjetljivost, teksturu i tonus tkiva, elastičnost, otpor te pokretljivost različitih struktura.

Palpacija se razvija tijekom višegodišnjeg obrazovanja i kliničkog rada. Ona nije samo sposobnost da se „nešto osjeti pod rukama“, nego zahtijeva dobro poznavanje anatomije i fiziologije te povezivanje palpatornog dojma s ostalim informacijama dobivenima tijekom pregleda.

Nisu svi palpatorni nalazi jednako pouzdani, niti se palpacijom može utvrditi sve što se događa u organizmu. Zato se palpacija ne koristi kao izolirana metoda postavljanja dijagnoze, nego kao dio cjelovite kliničke procjene.

Poseban način osteopatske palpacije koji se koristi u pojedinim osteopatskim pristupima naziva se listening – „slušanje tijela“. On uključuje praćenje suptilnih ritmičkih promjena koje se u osteopatskoj tradiciji opisuju pojmovima Cranial Rhythmic Impulse – CRI i Primary Respiratory Mechanism – PRM.

U kranijalnom osteopatskom radu ti se obrasci tradicionalno opisuju kroz promjene u kvaliteti, amplitudi, simetriji i smjeru palpiranog pokreta.

William Garner Sutherland opisivao je PRM kroz inherentnu motilnost središnjeg živčanog sustava, fluktuaciju cerebrospinalne tekućine, recipročne tenzije membrana, pokretljivost kranijalnih struktura te povezanost kranija i sakruma.

Razumijevanje tih fenomena i načini njihova istraživanja nastavljaju se razvijati, uključujući istraživanja pouzdanosti palpatornog opažanja, standardizacije i odnosa palpiranih ritmova s različitim fiziološkim procesima.

Kako djeluje osteopatija?

Osteopatija je usmjerena na poboljšanje funkcije tijela i njegovih međusobno povezanih sustava. Temelji se na osteopatskoj filozofiji prema kojoj organizam posjeduje prirodnu sposobnost samoregulacije, prilagodbe i oporavka.

U osteopatskoj tradiciji važna se uloga pridaje pokretu, cirkulaciji i razmjeni tjelesnih tekućina, uključujući krv, limfu, cerebrospinalnu i sinovijalnu tekućinu.

Osteopat procjenjuje funkcionalna ograničenja koja mogu utjecati na pokretljivost, cirkulaciju i međusobne odnose različitih tjelesnih struktura i sustava.

Jedno od temeljnih osteopatskih načela jest međusobna povezanost strukture i funkcije. Promjena u strukturi može utjecati na funkciju, kao što promijenjena funkcija tijekom vremena može utjecati na strukturu.

Na sposobnost tijela da se prilagođava tijekom života mogu utjecati ozljede, bolesti, operacije i ožiljci, trudnoća i porod, ponavljajuća opterećenja, dugotrajno mirovanje, starenje te fizički i psihološki stres.

Tijelo tijekom života razvija različite kompenzacije. One mogu dugo omogućavati dobro funkcioniranje, ali kada se sposobnost prilagodbe smanji ili se pojavi dodatno opterećenje, mogu se javiti simptomi.

Cilj osteopatskog tretmana nije „liječiti tijelo umjesto tijela“, nego kroz manualni pristup nastojati smanjiti funkcionalna ograničenja i stvoriti povoljnije uvjete za pokret, fiziološku funkciju, prilagodbu i vlastite regulatorne procese organizma.

Temeljna načela osteopatije

Osteopatija se temelji na nekoliko osnovnih načela koja se razvijaju još od vremena A. T. Stilla.

Tijelo je funkcionalna cjelina.
Svi dijelovi tijela međusobno su povezani i utječu jedni na druge. Fascijalni sustav pritom predstavlja kontinuiranu mrežu koja povezuje različite dijelove tijela i sudjeluje u prijenosu sila, pokretu i organizaciji tkiva.

Cirkulacija i razmjena tjelesnih tekućina važne su za fiziološku funkciju.
Osteopatska tradicija veliku važnost pridaje arterijskoj i venskoj cirkulaciji te kretanju limfe i cerebrospinalne tekućine.

Struktura i funkcija međusobno su povezane.
Struktura utječe na funkciju, a funkcija tijekom vremena može utjecati na strukturu.

Organizam ima sposobnost samoregulacije, prilagodbe i oporavka.
Osteopat ne nastoji „popraviti“ tijelo, nego podržati uvjete u kojima se njegovi vlastiti procesi regulacije i oporavka mogu učinkovitije odvijati.

U pojedinim osteopatskim tradicijama, osobito kranijalnim i biodinamičkim, ta se sposobnost opisuje i pojmovima poput Health, Breath of Life, potency, fulcrum i vitalnog potencijala.

Osteopatski pristup je globalan i individualan.
Osoba se ne svodi samo na simptom ili dijagnozu, već se njezino stanje promatra u širem tjelesnom, psihološkom, emocionalnom, socijalnom i životnom kontekstu.

Naglasak nije samo na onome što ne funkcionira dobro, nego i na sposobnosti organizma za prilagodbu i oporavak.

Pet osteopatskih modela

Osteopatsko kliničko razmišljanje može se promatrati kroz pet međusobno povezanih modela:

• biomehanički – postura, pokret, zglobovi i prijenos sila kroz tijelo
• respiratorno-cirkulacijski – disanje, dijafragma, cirkulacija i razmjena tjelesnih tekućina
• neurološki – uloga središnjeg, perifernog i autonomnog živčanog sustava
• metaboličko-energetski – metabolizam, imunološka funkcija, prehrana, probava i oporavak
• bihevioralni – stres, životne navike, psihološki, socijalni i okolišni čimbenici.

Ti modeli ne predstavljaju odvojene sustave, nego različite perspektive koje osteopatu pomažu razumjeti osobu kao funkcionalnu cjelinu.

Osteopatske tehnike

U osteopatskom tretmanu koristi se širok raspon manualnih tehnika i pristupa.

Osteopatski rad ne odnosi se samo na muskuloskeletni sustav. Može uključivati rad sa zglobovima, mišićima i fascijama, kao i visceralne, kranijalne, funkcionalne, neuralne i neurovaskularne pristupe.

Ovisno o nalazu i potrebama osobe, osteopat može koristiti vrlo blage i indirektne tehnike, kao i izravnije mobilizacijske ili manipulativne pristupe.

Izbor tehnike uvijek se prilagođava osobi, njezinu zdravstvenom stanju i nalazu.

Kratka povijest osteopatije

Osteopatija je nastala u Sjedinjenim Američkim Državama u drugoj polovici 19. stoljeća.

Njezin utemeljitelj bio je američki liječnik Andrew Taylor Still (1828.–1917.), a 1874. godina tradicionalno se smatra početkom osteopatije.

Still je naglašavao funkcionalno jedinstvo tijela, odnos strukture i funkcije, važnost cirkulacije i sposobnost organizma za samoregulaciju. Godine 1892. osnovao je American School of Osteopathy u Kirksvilleu u Missouriju.

Njegovi učenici i nasljednici razvijali su različite pravce osteopatske prakse.

John Martin Littlejohn snažno je pridonio razvoju fiziološkog i cjelovitog pristupa te razvoju europske osteopatije.

John Wernham nastavio je Littlejohnovu tradiciju i snažno se povezuje s razvojem i poučavanjem General Osteopathic Treatmenta – GOT.

William Garner Sutherland razvio je kranijalni osteopatski pristup i koncept Primary Respiratory Mechanism – PRM.

Viola Frymann imala je važnu ulogu u razvoju kranijalne i pedijatrijske osteopatije.

Fred Mitchell povezuje se s razvojem Muscle Energy Technique – MET, a Lawrence H. Jones sa Strain-Counterstrain pristupom.

Gordon Zink razvio je model kompenzacijskih obrazaca, Jean-Pierre Barral visceralne i druge manualne pristupe, dok je James Jealous razvio Biodynamics of Osteopathy iz jedne od linija Sutherlandove tradicije.

Osteopatija se nastavila razvijati i kroz suvremene autore i edukatore, među kojima su Torsten Liem i Paolo Tozzi, koji sudjeluju u povezivanju klasičnih osteopatskih koncepata sa suvremenim kliničkim i znanstvenim spoznajama.

Obrazovanje osteopata

Obrazovanje osteopata je opsežno i višegodišnje.

Obuhvaća anatomiju, fiziologiju, neurologiju, patologiju, biomehaniku, klinički pregled, diferencijalnu procjenu, osteopatske principe, manualne tehnike, etiku, istraživačku metodologiju i nadziranu kliničku praksu.

Trajanje i akademska razina obrazovanja razlikuju se među državama, a kontinuirano stručno usavršavanje važan je dio profesije.

Osteopatija u SAD-u i Europi

U Sjedinjenim Američkim Državama osteopatija se razvila drugačije nego u Europi.

Američki Doctors of Osteopathic Medicine – DO danas su potpuno licencirani liječnici koji mogu raditi u svim medicinskim specijalnostima, propisivati lijekove i obavljati kirurške zahvate.

Izvan SAD-a razvio se profesionalni model u kojem su manualna osteopatska procjena i tretman ostali u središtu profesije.

Osteopatija danas

Osteopatija se tijekom više od 150 godina značajno razvila.

Danas se više ne može svesti na ideju „namještanja kostiju“, kao što se ni djelovanje manualnog tretmana ne objašnjava samo mehaničkim modelom.

Suvremeno razumijevanje čovjeka uključuje međusobne odnose muskuloskeletnog i živčanog sustava, fascijalnih i visceralnih struktura, autonomnog živčanog sustava, percepcije boli, disanja, pokreta, emocionalnog stanja i životnog konteksta osobe.

Neki tradicionalni osteopatski principi dobro se uklapaju u današnje razumijevanje fiziologije i regulacije organizma. Za druge koncepte traže se nova objašnjenja i kvalitetnija istraživanja.

Za mene upravo to predstavlja jednu od vrijednosti osteopatije: poštivati njezinu tradiciju i principe, ali istodobno ostati otvoren suvremenim znanstvenim spoznajama, istraživanju i promjeni vlastitog razumijevanja.

Osteopatiju zato ne doživljavam samo kao skup manualnih tehnika, nego kao način kliničkog razmišljanja.

U središtu osteopatskog pristupa ostaje osoba, a ne samo simptom, te pitanje kako kroz dodir, pokret, kliničko razumijevanje i suradnju možemo podržati njezinu sposobnost regulacije, prilagodbe i oporavka.